недеља, 4. март 2018.

Da li jezik uništavamo mi koji se njime služimo


Stiže mi danas poruka: Jer možeš da mi pomogneš? 

Ne mogu jer sam bolesna🤣.

Kada nešto pitamo, treba da stoji upitna rečca da ili li: Je li (je l') ili da li (da l') možeš da mi pomogneš (apostrof je kod skraćivanja neophodan)? 

Koliko puta u toku dana napišemo nekom poruku ne vodeći računa o malom i velikom slovu, znakovima interpunkcije (o sastavljenom i rastavljenom pisanju neću ni da govorim - ono upućuje na elementarnu nepismenost, ako ovo prethodno možemo da opravdamo brzinom u pisanju, tj. kuckanju)?

Kada tragamo za nečim po internetu, nije važno ni da li smo ukucali malo ili veliko slovo, da li smo pravilno napisali ili ne (izaći će nam: Da li ste mislili...), ali da li se ikada upitamo da li tako uništavamo svoj jezik?

Nisu nam krive reči koje smo preuzeli iz drugih jezika i za koje često ne možemo da nađemo odgovarajuću zamenu jednom rečju, već moramo da posežemo za opisnom konstrukcijom; nisu nam krivi ni "emotikoni" , niti "lajkovanja" na društvenim mrežama; krivi smo mi sami. Olenjili smo se.

Jedna moja prijateljica, koja ima decu osnovnoškolskog uzrasta, uči ih da - kad joj pišu poruke, čine to upotrebljavajući sva pravopisna pravila - što je za svaku pohvalu. To posle pređe u naviku i, eto, petice na pismenom - i pismenog čoveka.

Da nas je više takvih,  sačuvali bismo i svoj jezik.

Нема коментара:

Постави коментар

Neko je oklevetao Jozefa K. i prolazak kroz Prag

Kada se vratite sa nekog puta, spoljašnje okolnosti utiču na vaš unutrašnji svet i on počinje da se menja i bez vaše volje. ...