субота, 31. август 2019.

Čitamo li ljude ili etikete koje smo im prilepili






Čini mi se da je Anri Bergson negde zapisao kako smo skloni da tumačimo svet na osnovu etiketa koje smo mu pripisali. 

U redu je kada čitaš uputstva sa novog Brefa (koji je, uzgred budi rečeneo, odličan) kako da ga koristiš i otkloniš kamenac i nečistoću sa svoje wc šolje, ali da li tako možemo da postupamo i sa ljudima, događajima, stvarima koje nas okružuju?




(Snimljeno na putu za Snoqualmie Falls, Washington , avgusta 2019. godine)


Ja nemam predrasude i ne postupam držeči se stereotipa - da li je baš tako?


                                            
                                          (Seatttle, Washington, početak avgusta 2019. godine)

Moja snaja je Amerikanka. Živi kao na rolerkosteru iako je deset godina starija od mene. U penziji je, ali je podjednako aktivna kao i kad je radila. 
Tri puta nedeljno ide na veslanje (i kada je bila u Beogradu priključila se našim veslačima na Adi). 
Vozi kao Fanđo, tako da se svi vezujemo duplim pojasevima. 
Kada hoda, ne možeš je sustići - ja sam redovno dobijala upalu mišića špartajući sa njom po izletištima, na koja su me vodili (a ni drugi nisu bolje prolazili). 


                                               
                                     (Snoqualmie  Falls, Washington, avgust  2019.)

Sa njom sam doživela i izvestan kulturološki šok kada me je povela na mesta gde redovno odlazi, poput Unitarističke crkve, u kojoj sveštenica govori o svojim iskustvima sa letovanja i zip-lajnu, a zapravo o tome kako postoje trenuci kada se samo treba pustiti... ili na okupljanja njenih komšija demokratski nastrojenih, koji preko video-bima razgovaraju sa ostalim grupama istomišljenika o zaštiti životne sredine, razmenjuju mišljenja...

Znači, nije tačno da se ne druže i da nemaju sa kim da popiju kafu (doduše kafa im i nije neka) i da ne znaju gde je Srbija i ne brinu ni o čemu (većina od onih koje sam tom prilikom upoznala, bila je na  protestima u centru Sijetla, kada su nas bombardovali) ...




(Seattle, Washington, avgust 2019.)

Ali ne pišem o njoj da bih vas upoznala sa njenim afinitetima, već zbog jednog našeg dijaloga u kome me je pitala šta mislim o "tim"i "tim" ljudima, a ja lakonski servirala: autsajderi...
Mogla sam nekako i da se opravdam nedovoljnim poznavanjem engleskog, tj. slabim vokabularom, ali način na koji sam to rekla, "govorio" je i više od reči.

Bilo mi je dovoljno da vidim njen izraz lica  i da u sekundi shvatim- da sam, koliko god se tome opirala, sklona predrasudama (tipa, svi mlađi afroamerikanci slušaju rep, svi stariji - džez), i osudi (na osnovu čega ja to prosuđujem: na osnovu toga što to ne razumem, što mi je novo, strano?) 

Naučila me je, a da mi ništa nije rekla, da ponekad i ne dozvolimo sebi da vidimo ljude onakvim kakvi zaista jesu, da se najčešće ograničavamo na "čitanje" etiketa...da treba da budemo otvoreni...da više slušamo, a manje pričamo...da bi bilo bolje da smo više ljubazni, a manje da se trudimo da ubedimo druge kako smo u pravu (ovo poslednje mi se posebno dopalo i hvatam sebe kako to često ponavljam kao nekakvu mantru).

Gde se izgubila ljubaznost? Šta je sa lepom rečju? Gde je ono Kako si - od srca?

Nije tačno da su u Americi svi osmesi lažni. 
Nisu ni svi optimistični. 
Nisu ni svi paranoični. 
Nisu ni svi bolesnici koji truju sve oko sebe redom. 

Niti je život tamo grozan, niti je život tamo fantastičan - svako ima svoj put. Uzmimo od svakoga samo ono što je dobro.

4 коментара:

  1. Sjajno, ovo mi je pomoglo da spustim loptu. Upoznala sam je na kratko i osetila tu energiju ali nisam imala poverenje da se upustim s njom u razgovor zbog stereotipa: Amerikanka, bombardovali nas, imaju predrasude o nama, neću da se upuštam da se ne iznerviram i uvredim ti gošću. Volela bih da je ponovo sretnem i razmenim misli koje - kad sretnem Amerikance - čuvam za sebe. Mada, moji omiljeni analitičari svetske političke scene su upravo amerikanci: Majkl Čosudovski, ponekad Čomski, sjajna Diana Džonson (rođena u Minesoti)koja je napisal knjigu "Suludi krstaši" u kojoj je pokazala temeljno razumevanje uzroka raspada Jugoslavije. Dijanu sam intervjuisala u Parizu u koji je pobegla 1971. nezadovoljna neslobodom štampe u Americi, da bi 1990. shvatila da ni u Francuskoj nije bolje. Tu je i moj omiljeni (opet omiljeni) Majkl Parenti sa knjigom "Kako ubiti naciju" - opet s ogromnim razumevanjem i poštovanjem za nas.U knjizi ruši propagandne mitove koji su doveli do tragedije jugoslovenskih naroda.Najinteligentniji pristup našoj krizi imali su američki intelektualci kojima nije dozvoljen pristup u mejstrim medije. Svaki zaista dobronameran Amerikanac bi imao koristi (ne volim reč morao bi) da pročita bar ove dve knjige, a ni mnogi naši ljudi ne shvataju suštinu krize niti se interesuju za dublje analize.Tu je i Harold Pinter, nezaobilazni analitičar koji nas je od početka podržavao i bodrio. A što se tebe tiče, nikad nisi nametala stav, što može i da zasmeta - nemam s kim ni da se posvađam.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Razumem sve o čemu govoriš...nemam potrebu da namećem bilo šta - dosta su meni nametali:)

      Избриши
  2. Sjajno, ovo mi je pomoglo da spustim loptu. Upoznala sam je na kratko i osetila tu energiju ali nisam imala poverenje da se upustim s njom u razgovor zbog stereotipa: Amerikanka, bombardovali nas, imaju predrasude o nama, neću da se upuštam da se ne iznerviram i uvredim ti gošću. Volela bih da je ponovo sretnem i razmenim misli koje - kad sretnem Amerikance - čuvam za sebe. Mada, moji omiljeni analitičari svetske političke scene su upravo amerikanci: Majkl Čosudovski, ponekad Čomski, sjajna Diana Džonson (rođena u Minesoti)koja je napisal knjigu "Suludi krstaši" u kojoj je pokazala temeljno razumevanje uzroka raspada Jugoslavije. Dijanu sam intervjuisala u Parizu u koji je pobegla 1971. nezadovoljna neslobodom štampe u Americi, da bi 1990. shvatila da ni u Francuskoj nije bolje. Tu je i moj omiljeni (opet omiljeni) Majkl Parenti sa knjigom "Kako ubiti naciju" - opet s ogromnim razumevanjem i poštovanjem za nas.U knjizi ruši propagandne mitove koji su doveli do tragedije jugoslovenskih naroda.Najinteligentniji pristup našoj krizi imali su američki intelektualci kojima nije dozvoljen pristup u mejstrim medije. Svaki zaista dobronameran Amerikanac bi imao koristi (ne volim reč morao bi) da pročita bar ove dve knjige, a ni mnogi naši ljudi ne shvataju suštinu krize niti se interesuju za dublje analize.Tu je i Harold Pinter, nezaobilazni analitičar koji nas je od početka podržavao i bodrio. A što se tebe tiče, nikad nisi nametala stav, što može i da zasmeta - nemam s kim ni da se posvađam.

    ОдговориИзбриши

Neko je oklevetao Jozefa K. i prolazak kroz Prag

Kada se vratite sa nekog puta, spoljašnje okolnosti utiču na vaš unutrašnji svet i on počinje da se menja i bez vaše volje. ...