понедељак, 3. јул 2017.

Šta ako se navučemo na nešto što ne postoji




Sinoć, na promociji Zojine knjige, Olja je rekla nešto što je postalo povod za današnje pisanje (a trebalo bi da bude obrnuto):

Reči bi ponekad trebalo prištedeti.


Hemingvej je za opkladu napisao najkraću priču od svega šest reči. 
Tri rečenice napisane na salveti, koja je te večeri kružila stolom kao opklada, ostale su zapamćene kao tužna priča: 
Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.

Od samo jednog stiha Branko Miljković je napisao pesmu Epitaf.
Stih glasi: Ubi me prejaka reč
Kasnije su ga našli obešenog.



Kao i uvek, i svuda, potrebno je pronaći pravu meru između gozbe rečima - s jedne strane, i njihove škrte upotrebe - s druge. 

Verovatno bi ekonomična štednja bila optimalna. 
Ali šta to znači? Danas ću napisati dva statusa, jedan post, prokomentarisati tri objave, ispisaću kratku priču od 2000 kompjuterskih znakova? 
Čekaj malo! 
Hoću li to učiniti ujutru, uveče ili ću da ipak podelim na tri jednaka dela? 
Hoće li to biti propisana rutina koja će me spasiti od nepotrebnog razmišljanja? Ili će to biti zbir monotonih radnji koje će me pojesti? 

A šta ako se navučem kao narkoman na iglu?



                                                       (Zanos svete Tereze, Bernini)

Setih se pesme o ljubavi i mladiću koji pati za devojkom zlatne kose koju je droga odvela u smrt. U moje vreme se smatralo da stihovi, koje smo svi znali napamet, kriju u sebi urbanu legendu: po nekima se ona vezuje za priču o srednjoškolcu zaljubljenom u devojku, koja je zavisnost od droge platila životom; neki  drugi, opet, stihove o mladiću koji večno je plakaopovezuju sa legendarnim Borom Čorbom. 

                                      
                                      ( Žitno polje sa vranama, Vinsent van Gog)


Bilo kako bilo, juče, pre promocije Priča iz glave i Sveta oko mene, gledam svet oko sebe u autobusu: 
Vidim dvoje mladih. Skreću mi pažnju njegove žute čarape iznad članaka - podsećaju na dokolenice koje sam kao devojčica nosila...njeni dugi rukavi u autobusu u kojem vozač, iako je juli, još uvek nije isključio grejanje.  
Mladić joj nežno pridržava čelo dlanom. Pomislim - muka joj je kao meni nekada. Moram da ostanem ležim u maminom krilu sve dok se autobus potpuno ne zaustavi. 
Devojka je plava sa velikim očima izgubljena pogleda. Nešto priča. Do mene dopire košnica reči: naplata, tip, napojnica, dnevnica, piće u separeu, hostesa....
Reči iz nje grgolje poput mehurića penušavog pića.
Mislim se: tako je lepa, i tako mlada. Šta to radi ? Ima li koga da joj kaže da se to ne sme, da mora smesta da prestane?

Genijalnom holandskom slikaru  Vinsentu van Gogu, brat Teo bio je najveća podrška. U trenucima rastrojstva, nezadovoljstva svetom i zavisnosti od apsinta, ima samo njega i svoje slike.
Devojka iz autobusa ima mladića. 
Zoja, Olja i ja -reči.


U sanatorijumu, u koji je Vinsent smešten, pošto je po jednoj verziji odsekao sam sebi deo uha, (a po drugoj je to učinio jedan drugi veliki slikar - Gogen, sa kojim je bio u svađi),  ili pošto je u časovima ludila i gladi  pojeo svoje boje(?), slika jednu sliku dnevno.  

Možda je boravak u mentalnoj ustanovi povoljno uticao na njega, ali je ipak završio tako što je oduzeo sebi život.




Napraviti iskorak...Izaći iz navike, iz društva koje ti više ne odgovara. Nikada se ne osvrnuti...Ustati protiv pravila...Stvoriti novi život.

Olja u jednom trenutku kaže nešto o tome kako sad Zoja treba da napravi prelaz, da nas sve iznenadi. Da ne troši svoje reči nemilice, već da ih akumulira:
Ustajanje, umivanje, oblačenje. kuvanje čaja, vršenje nužde.

Sačuvati reči i iznenaditi nečim novim - misao vredna promišljanja. 





Нема коментара:

Постави коментар

Neko je oklevetao Jozefa K. i prolazak kroz Prag

Kada se vratite sa nekog puta, spoljašnje okolnosti utiču na vaš unutrašnji svet i on počinje da se menja i bez vaše volje. ...