четвртак, 16. март 2017.

Strah



Nije poenta biti bez straha, kaze Četiri iz frakcije Neustrašivih (knjiga Divergentni Veronike Rot, po kojoj je snimljen istoimeni film). Poenta je naučiti kako da ga kontrolišeš.


Strah ti pomaže da preživiš, da pobegneš glavom bez obzira kada se nađeš u situaciji koju ne možeš da okreneš u svoju korist, ili još bolje, drži te podalje od mogućnosti da se u njoj nađeš, mada...
Ako savladaš strah, on može postati tvoj saveznik, možete naučiti kako da rešiš određeni problem i kako da iskoristiš svoje prednosti, možda čak i mane...


Ali jedan strah obično zameni drugi. Retko ko se ničega ne plaši. Potpuno odsustvo straha vodi nekoj vrsti obamrlosti, otupelosti, dok te adrenalin, koji izaziva strah, čini nekako živim i na granici, što u neku ruku može biti dobro.


Ljudi su  tokom svog malog kratkog života na različite načine izlazili na kraj sa strahom. Neki su od njega bežali i iznova se sa njim suočavali, drugi su ga iznosili na svetlost dana shvatajući da tada i nisu tako strašni. Jedni su mu se predavali, drugi ga izazivali i sa njim se borili.


Kao mlada, užasno sam se bojala vampira oličenog u Drakulinom liku, koga sam tada poznavala samo kao filmskog junaka. Vrištala sam čak i dok sam gledala parodije horor filmova, da bi se kasnije noćima budila iz košmarnih snova. Pa ipak, čini mi se da mi je najgore bilo dok sam pokušavala da usnim umotana u čaršave do grla, da me ne bi moj noćni progonitelj ugrizao za vrat. Osluškivala bih tišinu u kojoj bi mi i najtananiji zvuk nalikovao na šuštanje njegove odeće. A onda, jedne noći, umorna od tolikog straha, spustila sam čaršav sa vrata i mirno rekla: Hajde, ugrizi me. Htela sam da najzad moj strah prestane, jer je bio veći i strašniji i od samog vampira. I šta se dogodilo? Nestao je.


Kada je u pitanju realna opasnost, izvesna doza straha može da pomogne da se pripremiš, a pragmatičnost da se s njim izboriš i pronađeš najbolju opciju. Kada je strah irealan, kao ovaj moj, onda je sve u glavi, i sve to što nam se dešava, na neki način radimo sami sebi. Tada treba da se upitamo za šta nam je to potrebno, zašto se baš toga plašimo, šta za nas to treba da predstavlja.


Ja nisam mnogo mudra niti hrabra, ali smatram da iz svega treba da izvučemo neku pouku, pa i iz svojih strahova. Zanimljivo je pitanje koje se nameće: Šta strahovi govore o nama samima i šta treba iz njih o sebi da naučimo?


Šta je najgore u strahu? Sam strah, zapravo panika koja te obuzme i parališe. Tada gubiš glavu, i, bio strah stvaran ili nestvaran, gubiš bitku. Zato je važno duboko udahnuti i misliti, i kako kaže Četiri iz pomenute knjige, naučiti da ga kontrolišeš.

P.S. Znam da možda paradoksalno zvuči, ali strah ti ponekad može i pomoći  da sačuvaš sebe od dugih, ali i druge od sebe. 

1 коментар:

Neko je oklevetao Jozefa K. i prolazak kroz Prag

Kada se vratite sa nekog puta, spoljašnje okolnosti utiču na vaš unutrašnji svet i on počinje da se menja i bez vaše volje. ...